Bajagina pesma kaže: Juan je drmnuo tekilu/Juan je skupio gerilu/Juan je pucao u stilu/RA-TA-RA-TA-RA što nas dovodi do refrena Tekilaaaa-gerilaaaaa i slike meksičkih revolucionara sa sombrerom na glavi, mitraljezima u ruci i redenicima ukrštenim preko grudi.
Čitala sam negde da je za duže od 150god, zahvaljujući literaturi i filmovima koje smo čitali i gledali, u svetu uvrežen stereotip da je Meksiko područje kontinuiranog socijalnog konflikta i bezakonja, a da je stanovništvo ogrezlo u kriminalu. 

Potomci drevnih Maja i Asteka su se i te kako susreli sa surovom eksploatacijom sopstvenih prirodnih i ljudskih bogatstava i feudalnim društvenim poretkom od strane španskih kolonizatora. Kada se konstantno konfliktno stanje tokom vladavine generala Porfirio Diaza izrodilo u ogoljenu diktaturu, a nade u liberalne reforme nestale sa vidika, 20. novembra 1910 godine, otpočela je Meksička revolucija, razdoblje o kojem se stalno otkrivaju novi i zanimljivi detalji. Bila je to prva socijalna revolucija u Latinskoj Americi u dvadesetom veku. 

Premda je ideološki vođa ustanka 1910. godine i kasniji predsednik bio Francisko Madero, javnost su najviše privlačile legendarne ličnosti Pančo Vilje, o čijim se podvizima i oružju koje je koristio još uvek pišu knjige i odmetnika Emiliano Zapate, ujednjenih u želji da se sruši diktatorska vast. Svi su hteli da se bore rame uz rame sa ovim junacima, pa i jedan deka sa nekom jadnom puščicom, što je inspirisalo Zapatu da izgovori reči dostojne svakog revolucionarnog epitafa : „Ukoliko može da opali, dobro došao u Revoluciju!“


Ako iz jednog od pasusa u prošlom blogu u sećanje prizovemo one nestvarne slike plaža, toplog peska, prelepe hacijende, tropske šume i veselu muziku marijača, imaćemo nameštenu scenu iz čuvenih meskičkih telenovela. U prelepim vilama ili pak u siromašnim udžericama ovekovečene su predivne i nestvarne ljubavne sapunice dostojne čuvenih “Vikend” ljubavnih romana iz XX veka, sa obrtima koje običan ljudski mozak ne može da predvidi.

„Rosa salvaje“ je prva telenovela sa kojom sam se susrela u životu jer je početkom 90-tih bila emitovana kod nas, postala veliki hit i toliko se primila u narodu da se činilo kao da se desio sudar galaksija. Meni se lično to nije dopalo, bilo mi užasno smešno, tako da taj žanr nikada nije postao my cup of tea, ali ko sam ja da sudim? Telenovele su toliko široko prihvaćene i popularne, ne samo na ovim prostorima nego svugde u svetu, da su poprimile dimenzije socijalno/kulturoloških israživanja.

Možda Unesco nije stavio meksičku telenovelu na listu svetske kulturne nematerijalne baštine ali one su imale veliki značaj za Meksiko, prilagođavale su svoje sadržaje kulturi, dovodile do buđenja nacionalne svesti, razmatrale pitanja siromaštva, nepravde, osvete itd. Prisutne u svim delovma sveta, one su inspirisale čak i jednu studentkinju sa Univerziteta u Najrobiju da za magistarski rad pokuša da odgovori na pitanje da li i kako telenovele imaju uticaja na društveni život tinejdžerki u Keniji. Da su emitovanjem svugde po svetu telenovele postale uobičajena pojava i ušle u svakodnevni život govori i to što je jedan duhoviti gospodin slikovito opisao svoj ljubavni život: My love life is like a telenovela: dramatic, messy, and full of unexpected twists from karma” i odmah nam je svima jasno o čemu se radi, a replika “To nije tvoj dečko, to je tvoj brat blizanac” ostaće zauvek zapamćena kao jedna od najvoljenijih i najcitiranijih replika telenovela. 😊

Da nema Meksika trebalo bi ga izmisliti

Biće još…🌵

JJ B