Z a mene, vreme je reka koja je stalno tu, koja neprestano i neprimetno ali i nemilosrdno teče. Stojim na obali te reke i pokušavam da shvatim tok koji je nosi. Ponekad mi se čini da je to samo jedna kap u ogromnoj vodi, ponekad da je celokupna reka, ali neumoljivo ima uticaj na sve.

 

Zamišljam čoveka kao putnika koji poput skitnice prelazi mostove, sledi staze, uspinje se na planine, prolazi kroz doline, ide tamo vamo. I svakim svojim korakom, dahom, svakim trenutkom uzima deo vremena. Vreme je ono što daje ritam njegovim koracima, ali i ono što neprestano gubi. Jer, koliko god se trudili, nikada vreme ne možemo zaustaviti. Možemo ga ponekad odložiti, pretvarati se da ne prolazi, ali ono ne čeka nikoga.

Svakog dana, u svakom trenutku borimo se sa vremenom. Prošlost nas podsmešljivo gleda iz daljine, budućnost se skriva u magli, nesigurna i nepoznata. A sadašnjost? Sadašnjost je tren, trenutak što klizi kroz prste, nestaje pre nego što ga i shvatimo. I tako, čovek luta, pokušavajući da uhvati vreme, da ga zadrži, da ga iskoristi na pravi način. Ponekad se zapita: „Da li je ovaj trenutak dovoljno vredan? Da li je ovaj dan, sat, minut deo onoga što želim da ostavim za sobom?“
Pomisao na vreme nas tera da preispitamo svoje izbore, da se pitamo da li smo ispunili ono što smo želeli, da li smo iskoristili šanse koje su nam bile (po)nuđene. I dok se borimo sa tom nelagodom, često zaboravljamo da je i sama borba deo vremena. Jer sve što radimo, sve što mislimo, sve što činimo, nestaje sa svakim otkucajem sata.
Ipak, u tom neumoljivom toku, u toj traumi nestajanja, vreme nam pruža i lepotu. Svaka nova zora, svaki susret, svaki trenutak radosti. To je vreme koje nas oblikuje, koje nas uči, koje nas podseća na lepote malih stvari. Jer, možda i nije najvažnija stvar što nam vreme prolazi, već to kako ga živimo, kako sa njim raspolažemo. Vreme jeste nepredvidljivo. Možda se čini i kao neprijatelj, kao nešto što nam oduzima, ali u stvarnosti, ono nam daje mogućnost da postojimo i, možda najlepše od svega, što možemo da naučimo da ga živimo sa zahvalnošću, sa svešću o njegovoj vrednosti, da ga cenimo.
Postoji nešto neobjašnjivo u načinu na koji vreme protiče. Ne vidimo ga, ne možemo ga dodirnuti, a uprkos tome, sve u nama mu se pokorava. Vreme oblikuje naš dan, naše misli, odnose, naše nade. I što više pokušavamo da ga uhvatimo - ono brže prolazi.
Neki ljudi žive kao da će uvek imati još. Još jedan razgovor. Još jedno jutro. Još jedan zagrljaj. Ali istina je jednostavna, tiha i ponekad surova: vreme ne čeka nikoga. Ono teče i dok spavamo, i dok volimo, i dok žalimo. "Postoji večnost u nekim trenucima. Ali moraš biti prisutan da bi je prepoznao."
Vreme ne meri sat, nego srce. Postoje minuti koji traju večnost i večnosti koje stanu u jedan pogled. Postoji trenutak kada dodirneš nečiju ruku i znaš: ovo je više od vremena - ovo je večnost u jednom trenutku. Ljubav ne poznaje kalendare. Ona se rađa u vremenu, ali ne pripada njemu. Zaljubljeni ne gledaju na sat- oni gledaju jedno drugo. I dok svet meri dane i godine, oni mere poglede, reči koje nisu izgovorene, ali su bile glasne.Ali i ljubav stari. Ne od godina, nego od čekanja. Od reči koje nisu stigle kad treba, na vreme. Od pogleda koji su zakasnili. I tu nas vreme podseća da je ono i sudija i prijatelj. Da ono što ne kažemo danas, možda više nećemo imati priliku da kažemo nikada.
U ljubavi vreme dobija dušu. Kad si sa nekim koga voliš, minute se šire. Prostor između dva pogleda postaje ceo svet. A kada voliš izdaleka, vreme boli - jer tada postaje prazno čekanje, stajanje u mestu dok svet ide dalje. Kažu da prava ljubav ne broji vreme. Traži da budemo tu, ne samo telom, nego i mislima, tišinom, pogledom. Da budemo tamo gde nismo samo fizički, već celim bićem.
Ljubav i vreme žive u istom domu, ali se često mimoilaze. Rekoh, ljubav traži prisutnost, a vreme - neprekidno prolazi. I tu počinje njihova tiha borba: ljubav želi da traje, a vreme ne zna kako da stane. Kažu da pravu ljubav vreme ne može uništiti. I to je možda istina. Ali vreme nas može udaljiti, može nas izmeniti. Može odneti reči koje nismo stigli da izgovorimo. Zagrljaje koje nismo imali hrabrosti da pružimo. Ljubavi koje su mogle biti - da smo imali vremena. Zato ljubav ne traži večnost - ona traži trenutke. Male, iskrene, neposredne. Pogled koji traje duže od sekunde. Dodir koji ne broji vreme. Razgovor u kom zaboraviš na sat. Ljubav se ne meri godinama, već prisustvom. Ne brojem dana, već kako ih provedemo.
Zato, danas, pre nego što odeš i pogledaš da proveriš raspored - zastani. Možda je vreme da kažeš ono što dugo odlažeš. Možda je vreme da nekome daš svoje vreme. Jer sve drugo možeš nadoknaditi, vreme nikada.
I zato treba da pazimo kako i na šta trošimo vreme. Ne arčimo ga na uzaludne, glupe i besmislene stvari, jer ono vreme koje tada izgubimo nikada se neće vratiti. Neka te stvari, ako je moguće, uradi neko drugi za vas, a vi svoje osvojeno esktra vreme potrošte na sebe deleći ga sa drugima. Jer „najlepši poklon koji možeš dati nekome nije ni reč ni dodir – već vreme koje nećeš moći vratiti."

JJ Beba ⏳