Muzika čini stvari boljim“, rekao je jednom Nik Kejv i objasnio ono što se oduvek dešavalo u mom životu: stvari koje su mi se u određenom periodu činile nepodnošljivim uvek su sa muzikom postajale bolje. Kada bacim pogled unazad muzika je kao so bila  neizostavan začin svega što se dešavalo u mojoj „boljoj prošlosti“. Neko je jednom rekao da bolja prošlost u stvari uopšte ne postoji, nego da su to samo godine u kojima smo imali više mogućnosti da otkrivamo svet oko nas i vreme u kome se sve to događa. Ne znam...

Bilo kako bilo, ja sam odrastala u jednoj sasvim drugačijoj zemlji od ove danas, u zemlji gde je vladala drugačija estetika vremena i drugačija kultura koja nas je oblikovala. Zato vam i pišem o slikama iz „bolje prošlosti“  koje žive u meni. Da ne isčile. 
To, kakav svet postoji van granica našeg sveta saznavali smo iz knjiga, ali najpresudniju ulogu imali su radio i filmovi. Naravno kasnije i televizija. Pedesetih i šezdesetih godina XX veka muzika sa zapada je u SFRJ, do provale r'n'rolla i potkulture koja je stigla iz UK i USA, dolazila je iz Italije, kroz San Remo, festival italijanske kancone, festival muzike „lakih nota“, koja je bila ozbiljna „bačena rukavica“ svim zemljama u kojima se negovala pop muzika. „Nekako sproleća“ , subotom uveče, čitave porodice su zajedno pratile San Remo- ludovalo se za Adrianom Ćelentanom, Minom, Milvom i drugim zvezdama italijanske kancone. I uopšte, Italija je bila prisutna svuda oko nas, ne samo kroz muziku, nego i kroz italijanske filmove, modu koju se kopirala i vespama koje su se vozile po gradovima. Krenulo je sa Domeniko Modonjom koji nas je zaludeo ne samo sa numerom Volare (vidi prethodni blog😊) nego i sa „Ćao, ćao bambina“ (Piove), koju je posle obradila i Dalida a bogami i Evis Prisli, pod nazivom „Ask me“. Preko mega popularnog Adriana Ćelentana i „24 Mila Baci“, ljubav se kretala ka Riti Pavone koja je svojim hitom „Cuore“, onako sitna i pegava, zarobila srca Jugoslovena toliko da je napunila stadion Tašmajdan kada je 1967.god gostovala u Beogradu.

Mala ja nekao sam više volela njenu drugu pesmu -„Tu Vuo Fa L'Americano“ jer mi se očito taj brzi ritam koji je naginjao svingu i jezzu, što sam shvatila kasnije, više dopadao. Inače ta pesma je postala poznata kao pesma iz nekog filma u kome je igrala Sofija Loren, što sam takođe saznala kasnije 😊Kada već spominjem ovu pesmu, da kažem da postoji jedna još čuvenija verzija iz još čuvenijeg filma Entoni Mingela iz 1999.god „Talentovani gospodin Ripli“ (The Talented Mr. Ripley) koju u filmu zajedno pripevajau Jude Law i Matt Damon.
Što se pak Djilole Činkveti (Gigliola Cinquetti) tiče, koja je „razbila“ Jugoslaviju koliko je bila popularna, i njene pesme "Non ho l'età", a koju je moja majka obožavala, šta da vam kažem - na mamino „joojj kako je slatka“ pravila sam se da je super, a istina je da mi je išla na nerve i da me je, iako je ima onaj deo gde se kao malo prodere, uspavljivala.. ja odma’ zzzzzzzzz Tek kada se pojavila Katarina Kazeli (Caterina Caselli) sa svojom „Lokica“ frizurom, tu je bio kraj. Pesma „Nessuno mi può giudicare“ je posle pojavljivanja na San Remu 1966. god napravila ršum, prodala se u milionskom tiražu i doživela planetarnu popularnost. Naravno da sam ludovala za njom, ali ipak me je najviše fascinirala činjenica da je ta devojka svirala bass. 😊 Bilo je to čudo- žena sa kaciga frizurom i bas gitaom! Ja nevera. I sve sam reči naravno „znala“ polupogrešno. Naročito sam izmišljala ono „O виста ла диференца фреитуехо....“

Se sono tornata a te
Ti basta sapere che
Ho visto la differenza fra lui e te ed ho scelto te

Nema šta, italijanske kancone bile su kandeca naših srca ❤️ I kad’ već pišem o tome, italijanska muzika me, kao pucanjem prsta o prst, uvek vrati na već spominjano dvorište u kome smo pevali sve te pesme. Vidim sebe kako čučim iza kućice u kojoj su uredno bile poređane kante za đubre i drhtim od straha da li će moj drug Ilija da provali mesto gde sam se sakrila u igri žmurke. Srce kuca, hoće da iskoči...ja se zatrčavam koliko me noge nose da pre svih stignem i viknem: „Puj spas za sve nas“! ❤️.

Nekako paralelno sa dolaskom San Rema u naše živote krenula su i putovanja, bolje reći pohodi u Trst, opšta navala na taj gard kao u ogromnu robnu kuću u poteri za farmerkama, lutkama za na krevet, nes kafu i ko-zna-šta-već... Mnogo godina kasnije, Trst je bio i moja potreba za pločama, knjigama, stripovima, i ponekom krpicom.

Italija je stizala i sa bioskopom "20. Oktobar" gde su se prikazivali tzv špageti vesterni Serđa Leona sa omiljenim nam Klint Istvudom. „Za šaku dolara“, „Za dolar više“, „Dobar, loš, zao“, „Bilo jednom na divljem zapadu“, nazivi su filmova zbog kojih smo hrlili u bisokop provlačeći se pored legedarnih tapkaroša koji su nudili kartu više i semenkara koji su sa korpama punim grickalica uzvikivali : „Kikiriki, semeeenke“...

Naravno da je za sve nas koji smo voleli filmove i muziku jedan od glavnih krivaca za inficiranje italijanskom kulturom bio i Enio Morikne (Ennio Morricone), taj velikan svetske filmske muzike, koji nam je pokazao kako muzika može da oplemeni odvratnu pustaru u kojoj se Klint Istvud ganja s’ raznoraznim barabama i kako da oni mitski prazni pustinjski pejzaži Leonovih filmova muzikom postanu praznik za oči.

Kasnije, kada sam skroz porasla i krenula da putujem svetom, sve u vezi sa Italijom me je obaralo s nogu- i Rim i Venecija i Firenaca i skijanja u Aprici, Dolomitima ili Livinju, do koga sam putovala 2 dana kroz Evropu u kolima marke „Dijana“. Obarali su me s’ nogu oba Belinia- i kompizitor Belini i Belini koktel, kao i italijanska klopa, iako nisam mogla da odlučim šta konkretno. Kako od svih pasti, špageta, pica uz Kjanti posle i grapu pre ili njoki, kanelona, rižota ili osobuko, uz grapu pre i Kjanti posle, odlučiti!! 😊
😊Zavolela sam bacaro, male venecijanske kafanice, gde se mogu popiti najslađa vina Veneto regije, Botičelija i sve što oko može da primi od senzacionalnog italijanskog slikarstva i vajastva, italijansku modu. Od Italijana sam naučila da „moda govori“, upoznavala ta velika imena „pulsirajuće snage italijanskog stila“, gutala očima sve te predivno obučene žene, učila...a svi smo govorili kako „niko ne ume da napravi cipelu k’o Italijan“.
Obožavala sam Felinija i njegove filmove „8 ipo“ , „Amarkord“, pa genijalnog Pazolinija... zavolela Linu Wertmüller i „Mimì metallurgico“, Đan Karla Đjaninija (Giancarlo Giannini), i naravno neponovljivog Marčela Manstrojanja...
Kako da ikada zaboravim divnog Lukino Vikskontija i negovo filmovanje novele Tomasa Mana „Smrt u Veneciji“, taj predivni film o ostarelom kompozitoru koji putuje u Veneciju tražeći inspiraciju i bekstvo od svog života koji se bliži kraju. I dok je tamo, na tim predivnim pejzažima Venecije on se zaljubljuje u prelepog dečaka Tadja, kao metaforu lepote i mladosti.
Istražujući teme opsesije, umetnosti i smrtnosti, Viskonti film smešta u venecijanske pejzaže i samo je ona, Venecija, makar i u propadanju, mogla biti konkurencija lepoti mladog Tadja. Naravno, nemoguće zaboraviti taj genijalni filmski soundtreck satkan od izbora III i V Marelove sinfonije, u kome se izvodi još i Betoven i Musorgski... i onda, ta fenomenalna taranatela na terasi otmenog venecijanskog hotela. 

Bella Italia   🇮🇹
JJ Beba