Kako provejavaju sećanja na Italiju, koju by the way uvek doživljavam u sunčevim bojama, i kako je stiglo još jedno leto donoseći sa sobom tople letnje noći, uz samu pomisao na nedavne kiše koje su ostale iza nas, prvo osećanje koje me radi je seta i kao u pesmi pojavi se misao o “senzualnosti očajnih života”…No, dolazeća sreća letnje slobode i lakoća letnjeg bivanja, nadmašuje sve mračne asocijacije- vadim šarene perle, izvlačim kofere iz budžaka. Čak i zimi, kad samo pomislim na ukus leta, uspevam da se podignem i prevaziđem očajanje zbog hladnih košava i kišnih dana. Jer, ova osoba mrzi zimu u gradu i smatra da je sve ispod 25°C ozbiljna zima.  😉

Postoje ukusi koji ne stare. Sladoled je jedan od njih - jednostavna, slatka radost koja nas nepogrešivo vraća u najbezbrižnije dane života. Još dok sunce visoko stoji na nebu, a vazduh treperi od topline, prvi zalogaj hladnog sladoleda budi čitav niz uspomena. Sećate li se? Onaj sladoled od vanile koji curi niz kornet i topi se pre nego što stignete da ga poližete pa jurite sa drugarima po senkama drveća da ga spasete od topljenja. Ili možda osvežavajući ukus limuna i nane na nekoj italijanskoj obali dok vam vetar unosi pesak u kosu a zvuk talasa prati svaki smeh. E baš tada nastaje moj momenat- sladoled od limuna i Italija. ❤️ Na to me pesmom i svojim glasom napuklim od cigareta podseća moj omiljeni Italijan - Paolo Konte. Un gelato al limon. Nema tog očaja koji mi donosi bilo koji koji loš momenat a koji ne može da ublaži sladoled. I to omiljeni - od limuna.🍋 K’o rukom odneseno.

Za sve nas, sladoled nije samo poslastica, on je vremeplov. Jedan ukus može da nas vrati u detinjstvo, na plažu s roditeljima, u popodnevne šetnje sa prvim simpatijama, na putovanja po jugu Evrope, među trgove i kamene ulice preplavljene svetlom. Posebno italijanski gelato - gust, bogat, pun ukusa nosi sa sobom tu romantičnu notu letnjih dana koji kao da nikada neće proći.
Usput, da li ste znali da je najpoznatija italijanska reč posle pice svakako gelato i to je jedan od velikih, a ima ih koliko hoćete, poklona Italije svetu i Kosmosu. Kada jednom probate autentični italijanski gelato robujete mu čitavog života. Jer gelato se razlikuje od svega što se u svetu prodaje pod generičkim imenim sladoled. To je ledena poslastica koja se pravi od mleka i šećera uz dodatak raznih aroma, a sama reč gelato dolazi od italijanske reči gelere što znači zamrznuti. Za razliku od sladoleda, gelato sadrži manje vazduha, masti i više arome nego bilo koja druga vrsta ledenog dezerta, što je prednost nad drugim poslasticama slične vrste jer mu daje lakoću i svežinu. Osim toga, služi se na nešto višoj temperaturi i zato je pri jelu mekši.
Najpoznatiji svetski putnik, venecijanski trgovac Marko Polo, sa svojih putovanja po istoku doneo je razna čuda iz nepoznatog sveta drevne Kine. Između ostalog, on je bio taj koji je svet upoznao sa konceptom papirnog novca, koji je u Evropi zaživeo tek u godinama nakon njegovog povratka, opisao ugalj, koji u Evropi nije bio široko korišćen sve do 18. veka, a smatra se da je Zapadu predstavio čak naočare i kompas. Mnogi i dolazak sladoleda u Italiju pripisuju Marku Polu koji je sa svojih putovanja po Kini u Italiju doneo, ne samo špagete, već i recepturu za njegovo spravljanje. Ipak, ovakvog kakvog ga danas poznajemo - gelato datira iz 16. veka. Dva Firentinca, Đuzepe Ruđeri i Bernardo Buontalenti, prvi su napravili ovu slatku poslasticu za porodicu Katarine de Mediči, ali je Sicilijanac, kuvar po imenu Frančesko Prokopio dei Kolteli, prvi u javnosti prodao sladoled.
Godine 1686. otvorio je Café Procope u Parizu, koji i danas postoji, i najstariji je restoran u Parizu. On lično doživeo je veliku počast u Francuskoj, ali najveća je ta što je svet upoznao sa ovom fenomenalnom smrznutom poslaticom. Jednom prilikom na Španskom trgu u Rimu, prolazeći pored neke grupe turista, čula sam vodiča kako svojim turistima koje vodi govori da je sladoled svakodnevni ritual u Italiji. Šetnja ulicama sa gelatom u ruci, objašnjavao je vodič, postao je deo savremenog italijanskog načina života a različiti regioni u Italiji trvde da je baš njihov gelato najboji.
Zato, kada me prekrivaju depra misli o hladnim danima, kiši i džemperima, ili bilo čemu drugom crnom, uvek pomislim na muziku i one koji su nam poručili da “All you need is Love” uz dodatak “and maybe some gelato”.
Paolo Konte i njegova pesma Une gelato al linun sa početka ovog bloga do mene su došli početkom osamdesetih godina prošlog veka kada smo iz večeri u večer, sedeći na podu knjižare u Cetinjskoj ulici u Beogradu, besomučno na gramofonu “vrteli” njegove ploče. Btw, to nije bila obična knjižara gde dođeš da kupiš knjigu i odeš. Bila je to knjižara u kojoj smo se okupljali, ćaskali, pili kafe, vino i štagod, čitali knjige i pričali o njima, slušali muziku do kasno u noć... “Vidimo se kod Ace i Ive”, kako su se zvali drugari koji su vodili knjižaru, glasio je dogovor za viđenje u vreme bez mobilnih telefona i sms poruka. A sve to je trajalo kratko, jer je 1983.god odlukom Saveza komunista opštine Stari grad, gde se knjizara nalazila, ista zatvorena “zbog liberalnog delovanja” !!! Moš’misliti- sedenje na podu knjižare, slušanje muzike, čitanje knjiga i ono što se danas naziva tribinama kao vid subverzivnog delovanja 😊… Drugačije vreme, drugačija subverzija.
Acu i Ivu su otpustili, nas rasturli, ali u mom srcu i beogradskom vazduhu zauvek je ostao da lebdi ležeran zvuk klavira jednog od najharizmatičnijih Italijana; ta neobična muzika koja luta od honki-tonka do tanga i kabarea i podseća na svet bezvremenske romantike kakav je on stvorio.

Majstor elegantne melanholije, jedan od najuspešnijih italijanskih kantautora svih vremena, Paolo Conte je možda i posljednji velikan evropskog džeza i predvodnik jednog sasvim drugog vremena, jedne druge ere koju je sam nazivao “eleganze”. U trenutku dolaska svesti o “senzualnosti očajnih života” … “E la sensualita delle vita disperate”, Paolo nam nudi Un gelato al limon kao utehu za odlazeće snove svih letnjih noći ikada. Un gelato al limun i leto će uvek tu.

Nema tog bola koji muzika ne može da ublaži. Nema te gluposti koju muzika ne može da poboljša. Tako je i nastavak kultnog filma Jocker, film Joker: Folie À Deuxa deux, morao da bude skoro mjuzikl da ne bi bio očajno loš film. Bez muzike život bi bio greška, opet nam preko ramena dobacuje Niče, i zato nemoj da ih pravimo. “Muzika je stalna samo je slušanje povremeno”
Stiže nam leto!
Radujmo se ☀️

JJ Beba